cesaric
Citati iz pjesama:

  • "Teče i teče, teče jedan slap; što u njemu znači moja mala kap?" (Slap)
  • "Gle malu voćku poslije kiše: puna je kapi, pa ih njiše. I bliješti, suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana." (Voćka poslije kiše)
  • "I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu." (Balada iz predgrađa)
  • "Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim." (Povratak)
  • "U ljubavi bih s tobom, draga, nestati htio ja bez traga." (Ljubav)
  • "Samo sam srce, samo toplo srce, i sve je sreća što mi oči vide, a ti trenuci – to su slavoluci kroz koje ljubav u trijumfu ide!" (Ljubavno predvečerje)
  • "Sve nas ulice vrijeđaju uvijek istim licima, a naše duše žeđaju za beskrajnim vidicima." (Prazan život)

O Cesariću:

"Cesarić i njegova lirika su jedno. Kao što su jedno njegova dubina i jednostavnost, polifoničnost i usklađenost njegove pjesme. Njegov poetski izraz počiva na izvanrednom jedinstvu slike, zvuka riječi i simbolike stvari." ~ Marin Franičević

Pjesme:

Balada iz predgrađa, Balada O Lazaru, Bez oproštaja, Breze na ulici, Jedne noći, Kad budem trava, Lađa u noći, Ljubav, Ma kako uzdiglo se srce, Mala kavana, Molitva, Mrtvačnica najbjednijih, Noć tajanstva, Oblak, Pjeni se more, Pjesma gorka, Pjesma mrtvog pjesnika, Pjesma o kurtizani, Pjesnik, Pogled, Poludjela ptica, Povratak, Pratnja, Prazan život, Sam sa vatrom, Sakriveni bol, Slap, Slutnja, Spoznaje Srce, Suputnik, Tiha Bolest, Tiho, o tiho govori mi jesen, U svjetlosti, Zapis o zimi, Želje

Cesarić u glazbi:

U istraživačko-spoznajnom pristupu muzikologa,akademika Lovre Županovića, pjesme iz opusa Dobriše Cesarića,u razdoblju od 1931. do 1978., su uglazbljivane i u popisu tih, glazbom nadgradjenih Cesarićevih stihova, nailazimo na slijedeću umjetničku ponudu:

Voćka poslije kiše, i Tiho,o tiho govori mi jesen, uglazbilo je pet skladatelja,p jesmu Povratak, četvorica skladatelja, trojica skladatelja su izabrali pjesme Ljubav, Mala kavana, Oblak, Početak proljeća i U suton...

Dvaput su uglazbljene Balada iz predgradja, Jesen, Kasna jesen, Ljubavno predvečerje, Mrtva luka, Pjeni se more, a jedanput Breze na ulici, Dvoje, Jedne noći, Jesenje jutro, Kad budem trava, Ma kako uzdiglo se srce, Mladić na uglu, Mrtvačnica najbjednijih, Na novu plovidbu, Orao, Pitanje, Pjesma gorka, Pjesma mrtvog pjesnika, Pjesma o kurtizani, Pjesma o lijepoj Manon, Pjesma o probudjenim spomenima, Pjesma o smrti, Pjesma palom avijatičaru, Poludjela ptica, Predjesenji dan, Proljetna kiša, Putujući Slavonijom, Rana ptica, Rimska fontana, Shelley, Sakriveni bol, Slap, Svjetko u dolini, Tišina, Verglaš, Vjetru, Željeznicom....

Skladatelji koji su u Cesarićevu opusu našli snažno osobno nadahnuće su i Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Ibrica Jusić, Ivica Percl......

To je dragocjeni izvor novim proučavanjima muzikologa i kroničara suvremenosti..
„Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. I Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao je neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje. I ja sam, veli Cesarić, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi!“

Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se stihova: „Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše...“

Dobriša Cesarić, kao još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i mimo njegove volje pjesma otišla u tisak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik Kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio.

Radeći na Cesarićevoj biografiji povodom njegove stote godišnjice rođenja, Jozo Puljizević, za Kolo Matice hrvatske piše:

„Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, besprijekorno, asketski čistoj sobi, sterilnoj kao ambulanta. Nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi pjesnik... Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme... I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama.«


Ponekad bi, ipak, na književnim večerima, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove. Činio bi to na vrlo osebujan, patetičan način.A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Podigao bi pogled s ruba knjige (iz koje ionako nije čitao), kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

Cesarić je svojim pjesničkim opusom ušao u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike.Uz prepoznatljivu „Voćku poslije kiše“ i druge antologijske pjesme: „Balada iz predgađa“, Oblak“, „Pjesma mrtvog pjesnika“, Slap“, „Povratak“ prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao, brojem, najmanje. Za više od pola stoljeća napisao je stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo „suza i riječi“ ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, te da je pjesma „Sakriveni bol“- pjesma o njemu samom.

Dobriša Cesarić, preminuo je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79. godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Bio je duboko, ali i realno, svjestan smisla izreke da zaista svatko mora umrijeti sam.

Zadnji stihovi napisani pjesnikovom rukom u bolničkoj sobi, 247, Interne klinike KBC Rebro, glase:

“Nekad sam život pio,

Sada ga samo kusam.

Staračka krv je mlaka…..

Polako, polako, polako….idem u predjele mraka!”

 

(priredio: dr.sc. Slobodan Elezović, prof. )